Jasno je da će XXI vek
biti azijski jer je za kratko vreme Istok napravio takav skok da se može reći
da je Kina već postala gospodar svoje budućnosti; lansirana modernizacijom
postiže munjeviti uspeh dok se Amerika vuče u teškom naporu da izađe iz tunela.
Pre samo koju godinu Kina je još bila učenica koja se naprezala da oponaša
američkog maestra.
Amerika je na izmaku snage zbog najveće ekonomske krize, posle
Velike Depresije 1929. godine, krize koju je Kina izbegla na maestralan način
koristeći poluge državnog kapitalizma i tako je njena istorija dobila iznenadno
ubrzanje. Tako je video Ameriku u koju se vratio 2009. godine iz Pekinga, gde
je boravio od 2004. godine kao dopisnik lista „La Republika", pisac, novinar i
intelektualac zavidnog nivoa Federiko Rampini i ta svoja zapažanja zapisao u
knjizi sa naslovom „ Ekstremni Zapad", sa nadnaslovom: „Naša budućnost između
uspona kineske imperije i propadanja američke snage". Rampini slovi za dubokog
poznavaoca makroekonomske dinamike, radikalnih ekonomskih svetskih promena i
istovremenog uspona onoga što je definisano kao „kineska imperija", odnosno
kinesko lansiranje sa maksimalnom brzinom prema industrijskoj i ekonomskoj
nadmoći od apsolutnog značaja.
Amerika
je u propadanju – to je činjenica. Razvojni put američke imperije nije različit
od puta drugih imperija koje su se zbog prekomernog teritorijalnog širenja i
hegemonističkih ambicija pretvorile u dramatični faktor slabosti prema spoljnom
svetu i u slabost u svojoj unutrašnjosti.
Amerika
u gaćama
Rampini
je bio učenik poznatog francuskog sociologa Rajmonda Arona, karijeru je započeo
1977. godine u „Ćita futura", nedeljniku Federacije mladih italijanskih
komunista, od 1979. godine je pisao za list „Rinašita", potom je bio zamenik
direktora dnevnog lista „Il Sole 24 Ore", posle čega započinje karijeru
dopisnika „La Republike" iz Pariza, Brisela, San Franciska, Pekinga i od 2009.
godine iz Njujorka. Bio je predavač na Berkli univerzitetu u Kaliforniji i u
Šangaju na Univerzitetu za finansije i ekonomiju. Sarađivao je sa više francuskih
listova, bio je savetnik Francuskog instituta za međunarodne odnose, „Ekstremni
Zapad" mu je dvadeset i prva knjiga. Dobitnik je velikog priznanja za
novinarstvo nagrade „Luiđi Barzini" 2005. godine i „San Vinsent" 2006.
godine.
Boraveći
u Pekingu pet godina „dugih kao jedan vek, ali ne za mene već za odnose snaga
između Azije i Zapada", prisustvujući plahovitom kineskom porastu vratio se u
Ameriku 2009. godine i zatekao „u gaćama", posle rušenja zida Vol strita, posle
izvoza „demokratije" u Irak i Avganistan, Ameriku u kojoj su javni dug i surova
kresanja učinila svaku infrastrukturu oronulom, gde se ulice, autoputevi,
podzemne železnice, bolnice ne mogu porediti sa onima napravljenim u velikim
azijskim gradovima, gde Kina ima dominantnu težinu u tačkama koje su izvan
svake sumnje. „Fabrika sveta" se ubrzano transformiše u „fabriku ideja", sa
više nego ambicioznom ekonomijom, a Kina postaje sposobna da bude konkurentna i
na područjima kreativnosti, projektovanja kao i kulture. Rampini je u knjizi „Ekstremni
Zapad" (asocijacija na najudaljeniju tačku zapada San Francisko gde je živeo i
radio) sačinio mozaik realnosti dve imperije koje se nadmeću, jedan rezime sa
obiljem pojedinosti; budućnost Istoka što se otvara pred nama i sumrak američke
imperije koju tek 2012. godine očekuju nepremostive teškoće.
Sva
predviđanja upućuju da će pre ili posle najveća ekonomija sveta biti ona
kineska. Precizan datum preticanja se ne zna, ali je takva predaja primata
neizbežna. Rat u Iraku i Avganistanu (dosadašnja cena 3.000 milijardi dolara)
već je osiromašio Ameriku, lišio je veoma bolno i opasno resursa za javnu
potrošnju što je dovelo do toga da sve i na prvi pogled izgleda oronulo.
Amerikanci podnose žrtve i iako svesni ovog urušavanja ništa ne čine da se
trgnu i naprave skok i promene kurs istorije. Najtragičnija ličnost jeste
predsednik Barak Obama od samog početka mandata, jer mu je najverovatnije
sudbina dodelila okrutni zadatak da vodi što bolje vekovno propadanje zemlje sa
zastrašujućom ekonomskom krizom koju je prouzrokovao neko drugi. Kinezi bi
rekli da je nestrpljenje u politici veoma loš savetnik, ali Obama više voli da
bude „dobar predsednik u samo jednom mandatu nego osrednji u dva". Analitičari
smatraju da je Obamin poraz neizbežan jer se između njega i poraza zapadne
levice može staviti znak jednakosti.
Ofanziva
na Zapad
U
međuvremenu protivnik-rival pravi čudesne skokove prema svojoj budućnosti.
Kineska trgovinska aktiva dostigla je rekord juna meseca ove godine, uvećana je
za 140 posto, izvoz u odnosu na uvoz dostigao je razliku od 20 milijardi
dolara, jer je zapravo povećan za 44 posto u odnosu na isti mesec 2009. godine.
Vrednost mesečnog izvoza „made in China" jednak je 137,4 milijardi
dolara. Dakle, živimo u veku istorijske tranzicije, sa povratkom na centar
događaja na Istok. Ali takmičenje je tek započelo i svi učesnici su primorani
da menjaju ponešto sa samim sobom.
Autor
knjige, s obzirom na to da je i vrstan ekonomista, analizira ponižavajuće
stanje američkog državnog blaga prepušteno na milost i nemilost kineskim
odlukama. Kineski premijer Đen Điabao godinama je upozoravao na rizik da visoki
američki dug može da podstakne inflaciju i da bi Vašington u tom slučaju mogao
da vrati Kini dug u otpacima hartije, pa je zato Kina počela da menja strategiju
i pravi diversifikaciju u investicijama. Umesto da kupuje u američkim
obveznicama ona kupuje direktno američka preduzeća. La Kik („China
Investment Corporation"), Suvereni fond Vlade iz Pekinga, objavio je listu
velikih preduzeća gde je postao akcionar, za sada manjinski. Ima li šta bolje u
američkom kapitalizmu od: „Apple", „Citigroup", „Coca-Cola",
„Bank of America", „Viza", „Johnson&Johnson". I po
„slučajnoj koincidenciji" u vreme najviše napetosti između dve zemlje otvorena
je u Kineskom Institutu u Njujorku velika izložba posvećena slavnom kineskom
filozofu Konfučiju (živeo između VI i V veka pre Hrista), izložbu je
finansirala kineska država da pokaže kako njena ofanziva ne preskače ni
kulturološki nivo – na taj način izaziva Zapad i na terenu ideja.
Kada
se pojavila vest da upis učenika u američkim osnovnim školama na kurseve
kineskog jezika doživljava bum, što je potpomogla Vlada iz Pekinga
(stipendijama, obrazovanjem nastavnika, poklonima u didaktičkom i
audiovizuelnom materijalu), u „Njujork tajmsu" su se pojavili protesti
roditelja jer je „neprihvatljivo da o školskoj politici SAD odlučuje strana
vlada"! I to koja! Kakva okrutna šala sudbine, Narodna Republika Kina finansira
studije kineskog jezika u američkim školama u trenutku kada je Amerika na rubu
bankrota od Kalifornije do Floride. I kada reže plate nastavnicima i redukuje
broj časova u školi.
Utakmica
dva modela država
Veoma
je mnogo primera, iznetih u knjizi, iz svakodnevice američkog pada i raspada: 2010.
godine Obama potpisuje konačno da se iz federalnog fonda uzmu pare i započne
projekat gradnje železnice visoke brzine u Kaliforniji i Floridi. I to je
trebalo da bude predsednikov cvet na reveru, kao jedan od velikih
infrastrukturnih radova koje je najavio još od sedanja u stolicu u Beloj Kući.
Ali Novu 2010. godinu kineski putnici su svečano dočekali u vozu puštenom u
promet, 664 milje u tri sata, a do 2012. godine linija visokih brzina u Kini
biće 42, tako da će biti povezana čitava Kina. Kakvo gorko upoređenje,
konstatuje autor knjige. U pitanju je utakmica između dva modela država i
Amerika se očigledno nalazi u seriji B. Možda niko toga nije toliko svestan
koliko Obama.
Zbog toga je njegovo poređenje sa Kinom postala konstanta, tema
kojoj pribegava često u obraćanjima. Kina mu je postala referencijalna tačka u
nadmetanju, on se nada da će poniženje preokrenuti na pozitivnu stranu,
pretvorivši ga u adrenalin, u stimulaciju kako bi se povratio leadership.
Opominje da Kina osvaja poene takođe i na terenu Zelene ekonomije, proizvodi
više solarnih ploča i energije na vetar od Amerike. Eksperti za energiju
međutim iccrtavaju uznemirujuću sliku. U budućnosti, ne tako dalekoj, Amerika
može da postane dvostruko zavisna: od arapske nafte i zelenih tehnologija koje
proizvodi Kina. Ali američki establišment i institucionalni sistem izgleda da
su otupili i nesposobni su da reaguju na predsednikove udarce bičem. A reforme
su blokirane zbog političkog veta i lobističkih otpora. Naspram kineskog
autoritarizma američka demokratija se batrga.
Barak Obama ne može ništa da uradi u zaustavljanju Kine koja
prodire u preduzeća jer je ona apsolutno glavni američki kreditor
Amerika
prolazi i kroz duboku krizu identiteta, nije više sigurna u samu sebe, u svoju
ulogu u svetu, u ispravnost zapadnog modela gde je držala jedan vek titulu
ekselencije. Pisac knjige podseća na neke godine iz prošlosti kada je jedna
zemlja u razvoju bivala u ekonomskoj krizi i bila prinuđena da pozove hitnu
pomoć Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i kada su tehnokrate ove institucije
nosile u ruci kofer s pravilima. Zvali su ih „odobrenje Vašingtona" , pre svega
zato što su iza tih pravila stajali principi i vrednosti koje su odgovarale
američkom modelu. Vašington je diktirao svoje uslove. Trebalo se potčiniti
„jedinoj misli" kako ekonomskoj tako i tržišnoj, trebalo je privatizovati,
kresati javne troškove i šta sve ne da bi stigla hitna pomoć MMF-a.
Primenjujući u političkoj i ekonomskoj nauci Darvinovu teoriju Amerika se
ukazivala kao najnaprednija u evoluciji vrste. Ali danas, piše Amerikanac
Halper, „u velikom delu sveta zemlje u razvoju pomaljaju se sa velikim
potencijalom, a kineski model se pojavljuje kao atraktivniji od našeg. S jedne
stane postoji demokratija tržišta sa svojim slobodama. S druge strane postoji
autoritarna tržišna ekonomija koja garantuje snažan razvoj, političku
stabilnost, poboljšanje života stanovništva. Kada bi mogli da biraju jedan
veliki deo nezapadnih nacija birali bi kineski model".
Samorazarajući
materijalizam
Raste
broj azijskih, afričkih i latinoameričkih zemalja, polako ulaze u kinesku
orbitu i Kina tako pravi jednu maršrutu evolucije koja zaobilazi Zapad, čini ga
manje bitnim. „U stvarnosti, piše Halper (koga citira Rampini) Kina smanjuje
Zapad". Evropa želela to ili ne, zaključuje autor knjige, bez obzira na to da
li su Evropljani proamerikanci, antiamerikanci ili nešto drugo, ne može ostati
ravnodušni posmatrač ovog dešavanja, jer ako se ne reaguje na raspad vrednosti
Amerike ona će nas povući sa njom. Halper smatra da „ako se ostane bez odgovora
to će suštinski izmeniti fizionomiju sveta". A bez preporoda američke
demokratije, koja bi se oslobodila od tereta teškog ekonomskog lobija i
redukovala socijalnu nejednakost – Obama će ostati u sećanju kao efemerna
ličnost, iluzija bez budućnosti.
Federiko
Rampini navodi brojne primere potpune neuračunljivost kako u načinu življenja,
ishrane, tako i u posledicama iskazanim u ceni za lečenje tih istih
Amerikanaca, toliko debelih da zauzimaju dve stolice u bioskopu, oboleli od
dijabetesa koji je direktna posledica prekomerne težine. Zašto se ne započne,
smatra autor, sa zabranom unošenja hrane u bioskope? Odgovor: oni koji vode
poslove vezane za hranu pobunili bi se i niko ne sanja da tako nešto zabrani.
Preterana težina predstavlja ujedno, na plastičan način izraženo, jedno društvo
sa raširenom potrošnjom koje je postalo tromo, bolesno, izludelo. Jedan
materijalizam samorazarajući i stalno na ivici smrtnog kolapsa. Čak 190 miliona
Amerikanaca, od ukupno 300, preterane je težine, debljina kod dece je
utrostručena u poslednjih trideset godina i to nije više problem pojedinca već
predstavlja propratnu pojavu antropološke dekadencije „Homo Amerikanus".
Cena nacionalne epidemije je zastrašujuća: 344 milijarde dolara godišnje odlazi
na lečenje bolesti čiji je direktni uzročnik preterana gojaznost, što iznosi 9
posto od ukupnih troškova u zdravstvu, a za osam godina će se povećati na 20
procenata. Reč je o jednoj vrsti kolektivne sramote, koja je obeležje sveukupne
slabosti. I pitanje je doslovno nacionalne sigurnosti: Pentagon je objavio da
trećina mladih ne može da bude regrutovana u vojsku zbog preterane težine, to
su oni što su postali invalidi već sa dvadeset godina. Amerika klizi sve niže.
Usisana od sopstvene težine.
Kako
izgleda svakodnevica u Americi? Padne sneg, a Vašington je na kolenima, sedam
dana nisu u stanju da ga očiste, sve je blokirano, zbog toga ne rade javne
službe, zatvorene su radnje; leti udari grom, nestane struja (malo je gradova
gde su kablovi stavljeni ispod zemlje) i nema je tri dana, pa se ili sedi u
mraku ili se sele u neki hotel gde je ima ali najpre isprazne frižider i
zamrzivač. U Americi nije retkost da železnica prolazi centrom grada, trgovački
vozovi takođe, naravno i ljudi prelaze tim ulicama bez zaštitnih rampi, na
hiljade je takvih nezaštićenih mesta, ispred samoposluga, škola, crkvi, banaka;
pa narod treba sam da obraća pažnju ili da eventualno čuje zvižduk voza. Kao na
Divljem zapadu! A svakodnevna vanredna stanja koja čine život sve stresnijim
bezbrojna su: tehničar za TV, kompjuter, službenici na šalteru u banci; jedna
vojska neukih i nekompetentnih mladih ljudi.
Da li je američka budućnost u
izvrsnim diletantima? U Kini ako sam imao problema, zaključuje autor knjige, sa
softverom ili sistemom interneta u hotelu dolazi sobarica koja kao da je
diplomirala na Harvardu razreši mi problem u rekordnom vremenu. „2009.
godine vidim u Njujorku, postindustrijskoj metropoli, post u svemu, jednu formu
neoanalfabetske mase".
Apokalipsa
2012.
Kao
primer do koje mere je sve degradiralo u Americi autor „Ekstremnog Zapada"
navodi slabost u bezbednosti na aerodromima, gde bi Amerikanci osetljivi na
mogućni terorizam trebalo da budu ako ne perfektni, a ono makar obazrivi. Čovek
je već prošao kontrolu i izgubio se u masi, a neko se naknadno dosetio da bi u
njegovoj torbi nešto moglo biti sumnjivo (bila je kutija „il foie gras")
i nastaje haos, evakuacija aerodroma, sledi zahtev da se pregledaju snimci
putnika koji su prošli ali se konstatuje da kamere ne rade više dana, ne rade
deset dana posle ozbiljnog alarma od atentata na letu Amsterdam-Detroit; dakle
trebalo bi da je budnost na najvišem nivou.
To je zemlja diletanata ili je
drugačija interpretacija: Amerika ubira ono što je posejala. Najbolji talenti
su negde drugde, tamo gde se plaća mnogo bolje, na aerodromima kontrolori se
smatraju jednim od najmanje cenjenih poslova. I logika; zašto bi davao dobre
rezultate kada je malo plaćen. Tako je u mnogobrojnim javnim službama, male
plate, a s druge strane opšte nepoverenje građana za javnu birokratiju; malo
plaćeni, necenjeni. Srediće se kamere na aerodromima, možda, ali ostaje nešto
mnogo dublje u kolektivnoj psihi, stvarne slabosti zemlje.
Da ne govorimo o
katastrofama kakva je bila ona u Nju Orleansu, kada je žestina uragana Katarina
odnela 1500 života i dva miliona izbeglica u regionu ili ona o „crnoj mrlji
veka" gde državna administracija pokazuje svoj nehaj, nestručnost, dezorganizaciju.
Čini se spektakl trećeg Sveta.
Sve
je to i mnogo i malo u odnosu na ono što očekuje Ameriku 2012. godine. Reč je o
još jednom apokaliptičnom scenariju, koji može da postane mora Vol strita;
lavina obveznica stiže za isplatu u 2012, pa će sve nas pokopati ako preduzeća
blagovremeno ne preduzmu mere predostrožnosti. Naime, 2012. je godina ubitačne
konvergencije, gde se podudaraju dospeća: istovremeno dospevaju na naplatu
državne obveznice, obveznice solidnih preduzeća i obezvređene obveznice („junk
bonds"), u ukupnoj sumi koja skoro osam puta prevazilazi svotu koju tržišta
apsorbuju u nekoj normalnoj godini. Samo Ministarstvo finansija SAD primorano
je da u 2012. godini emituje državne obveznice u iznosu od gotovo dva biliona
dolara da bi finansiralo tekući državni budžet i refinansiralo dospele privatne
obveznice. Reč je o količini bez presedana i sve je koncentrisano u 2012.
godini. U 2012, međutim, obezvređene obveznice koje dospevaju na naplatu
odjednom će da dosegnu svotu od 155 milijardi dolara. Od te godine pa nadalje
biće još gore: 212 milijardi u 2013. godini, 338 milijardi dolara u 2014. Zašto
Apokalipsa dospeva baš počev od kobne 2012. godine? Uzrok je zapisan u istoriji
poslednje finansijske krize. Tržišta su počela da osećaju prve napade strave u
drugoj polovini 2007, a potpuni kolaps su doživela u toku 2008. godine. Do
početka 2007. godine svet je još plivao u optimizmu, a lak dolazak do novca bio
je pravilo. Zbog toga datiraju u 2007. godini poslednja maksi emitovanja sada
već obezvređenih obveznica kojima su finansirane mnoge kupovine, a to su
naročito činile kompanije specijalizovane za ulaganje kapitala izvan berzi („private
equity"). Te su obveznice sa visokom kamatom emitovane najčešće na pet ili
sedam godina.
Eto zašto u 2012. godini. Oko 2012. godine se usredsređuju i
nadoknade koje se odnose na državne deficite proizvedene radi spašavanja banaka
i antirececijskih mera. To se odnosi i na Ministarstvo finansija SAD: čak ako i
ne bude više rupa u državnom bilansu, Vašington zna već sada da će morati da
izloži na tržištu 1800 milijardi u 2012, te po 1400 milijardi u naredne dve
godine.
Novi
model razvoja Afrike
Još
jedno poglavlje toka propasti nekadašnje imperije.
Kabul,
aerodrom, američki oficiri posmatraju, nesposobni i obeshrabreni, kofere sa
novcem koji svakodnevno dolaze i bivaju utovareni na letove u predele fiskalnog
raja, gde avganistanski predsednik Karzai i gospodari rata deponuju novac na
sigurno mesto. Kolaps američke imperije, angažovane u preskupom ratu na drugom
kraju sveta, a koja negira svojim građanima osnovne potrebe i usluge. U tim
koferima što kreću ka Kabulu pa potom prema Dubaiju, Singapuru, Hong Kongu,
nalaze se dolari, evri, saudijski ryal, norveške krune – prolazi sve ispred
nosa američkih vojnika i oni ne mogu ništa da učine. Jedan visoki američki
oficir koji istražuje korupciju, kaže: „To je novac od opijuma, ali i ima mnogo
novca od američkih poreskih obveznika". Sve blagosloveno od strane Karzaia.
Persijski
zaliv, 2010. godine, ulaze dva vojna broda Narodne Republike Kine u luku Abu
Dabi: to je prvi put u pet vekova da se vide vojna plovila sa kineskom zastavom
u tim vodama. Za vrh američke mornarice počinje mora: dokle će se rasprostreti
Kina da bi se suprotstavila morskoj američkoj hegemoniji? Admiral Robert
Vilard, komandant snaga SAD na Pacifiku, govori o „rastućoj agresivnosti"
kineske mornarice. Raspad jedne imperije i uspon njenih rivala i naslednika
projektuje se još jednom; spektakularno na okeanu. Admiral definiše
„dramatičnim" ojačavanje kineske vojne mornarice: „Kina i SAD su u punoj krizi
u sudaru na Pacifiku. Mnogo pre nego što možemo uopšte očekivati Kina će
dosegnuti vojni paritet".
Kina,
inače, konstruiše 75 novih podmornica. Po CRS (Congressional Research
Service) za 15 godina Kina će biti opremljena sa pomorskom flotom mnogo
većom od američke. Uz to investira u pomorske radare, satelite, mrežu podvodnih
zvučnih lokatora, ima balističke rakete uperene ka moru: hakeri mogu zaslepiti
američki satelitski nadzor u slučaju napada na Tajvan, na primer. Po jednoj
studiji (Rand Corporation) do 2020. godine Amerika neće imati mogućnosti
da odbrani Tajvan od jednog mogućnog vojnog napada Republike Kine, koja
projektuje i novu snagu ciljajući na pravac Indijskog okeana, tako da je već
konstruisala novu pomorsku bazu na ostrvu Hainan gde će dislocirati 20
nuklearnih podmornica.
Ovo
premeštanje odnosa snaga ne znači neophodno i oružani sukob. Ali, 2007,
tadašnji šef Us Pacific Command, admiral Timoti Kiting, prima jedan
šok-predlog od Kineza: podeliti Pacifik u dve uticajne sfere. „Bilo jednom
jedno vreme kada su Amerika i evropske kolonijalne snage imale „The China
Station", luku sa specijalnim pravima pristupa na kineskoj obali. Kina će
završiti tako da će imati svoju „American Station" na američkim obalama.
To je logičan ishod putanje te snage".
Već
2007, Kina se nametnula kao najznačajniji trgovinski partner Južne Afrike.
Oktobra iste godine Amerika je davala prve znake velike finansijske krize i
upravo u to vreme ICBC (Industrial and Commercial Bank of China)
kupila je za 5,5 milijardi dolara 20 procenata južnoafričke „Standard banke" i
tom operacijom nadmašila istorijski rekord u bilo kojoj finansijskoj operaciji
na tom kontinentu. Kina čisti putem svog uticaja Zapad sa poslednjeg kontinenta
na kojem se još duboko ukazuje period kolonijalizma.
Evropa
i Amerika kinesku ekspanziju denunciraju kao novu formu imperijalizma,
podvlačeći da ona pljačka prirodna bogatstva, uz podršku diktatorskih režima.
Sa kojim se to kredibilitetom Zapad podiže u odbranu interesa Afrike, pita se
autor knjige. Još jedan emblematičan uspešni kineski test: ulaganje 700 miliona
dolara za konstrukciju prve rafinerije i prve hidrocentrale u Nigeru, stotine
miliona dolara u korisne javne radove, puteve, škole, bolnice; sve made in
China; u Nigeru sa francuskom dominacijom koja je počela da se ruši u 2007.
godini – pod kineskim udarcima. Isti lajtmotiv prati svekoliko prodiranje Kine
u Afriku. Godine 2010. trgovinski promet između azijske supersile i crnog
kontinenta premašio je granicu od 100 milijardi dolara. Kineske ruke se pružaju
ka Africi, Kinezi prave ugovore na duge periode, za naftu u Angoli, Nigeriji,
Alžiru, Sudanu, kupuju rudnike u Zambiji i Kongu, Gabonu.
I
kineska diplomatija ide u potragu za velikim prostranstvima koja kupuje u
Africi za poljoprivredna dobra, terene koji će postati žitnice jer Kina treba
da prehrani narod i ima interesa za tim. Ali u razmenu Kina nosi novi tip
razvoja, konstruiše u tim zemljama infrastrukture jer između 1970. i 1988.
godine, u periodu kada je Zapad imao dominaciju u Africi, iako je američka i
evropska pomoć dostigla visok nivo, siromaštvo u Africi se od 11 posto uvećalo
na 66 procenata. Kinesko dejstvo međutim donosi samo pozitivne rezultate. I
afrički političari treba da se probude i shvate da Africi nije potrebna pomoć,
nju treba postepeno eliminisati, već razvoj: „Najbolji trenutak da se zasadi
drvo bio je pre dvadeset godina. Drugi najbolji trenutak jeste sada".
Avganistan
u rukama Kineza
Avganistan,
rat, a kineski poslovi. U Avganistanu je skriveno blago; nalazište rude, tajno
bogatstvo koje može promeniti tok istorije. Hiljade milijardi dolara vredan
veoma redak mineral ispod tla, nadziran: ili 80 puta veći od bruto nacionalnog
proizvoda današnjeg siromašnog Avganistana. Ova šokantna vest procurila je iz
Pentagona, izneo ju je „Njujork tajms" 14. juna 2010. godine. Vojni eksperti
kažu: „Avganistan može postati Saudijska Arabija po dragocenim mineralima".
Komandant, šef vojnih snaga NATO-a, general David Petrus potvrđuje: „Postoji
jedan nečuven potencijal". Stižu na teren naučnici „Geological Survey",
istražuju, pored njih vojni zvaničnici Pentagona, i na njihov rad se stavlja
pečat Obamine administracije. U studiji spisak dragocenih resursa, počev od
litijuma (dragocen za kompjuterske baterije i mobilne telefone), potom zlato,
kobalt, gvožđe, bakar. General kaže da je to otkriće neizmerno.
I
dok se Amerikanci dogovaraju kako da nauče Avganistance da izvlače rudu,
ministar rudnika biva optužen da je 2009. godine stavio u džep 30 miliona
dolara dodelivši Kini pravo iskopavanja rezervi bakra u provinciji Logar.
Ministar je izbačen, a rudnik je ostao Kinezima. Osim toga, Kina je već
pokazala značajnu sposobnost probijanja u avganistansku ekonomiju ispred očiju
snaga NATO-a. I što je još važnije, u mnogim zonama američke trupe su
redukovane i postaju lična pratnja kineskih menadžera, tehničara i radnika. U
konstruisanju puteva, mostova, tunela Kinezi su izvanredni i konkurentni. Kako
god da se završi rat, Avganistanu će oni biti potrebni.
Novi
globalni poredak
Planeta dobija sasvim druge obrise. Globalno dejstvo Kine i Indije,
Rampini definiše neologizmom KINDIA. Dok je u SAD nezaposlenost ogromna, a
država paralisana javnim deficitom (10 procenata od ukupnog bruto nacionalnog
proizvoda), farmaceutski kolos kalkuliše da bi njegova prodaja u Americi u
narednih 5 godina mogla da raste 3 procenta, a u Indiji i Kini između 15 i 17
procenata. Dakle, krenulo se u ekspanziju prema Istoku. Pedeset procenata
američkih multinacionalnih kompanija priznaju da njihove azijske filijale daju
profit daleko veći od onoga u SAD i Evropi. Dok američki bogataši investiraju u
Kindiji, Kina zasađuje korenje i u Latinskoj Americi.
Juna 2010. godine prvi
put u istoriji big mek u San Paolu i Rio de Ženeiru košta više nego u „McDonald’s"
restoranima na Menhetnu. Brazil je imao porast bruto nacionalnog proizvoda za 9
procenata, magazin „Time" je izabrao njegovog predsednika Lulu da Silvu
za „najuticajnijeg svetskog lidera". On je mogao sebi da dozvoli da na Samit G
20 pošalje svog vicepremijera. Brazil nema više potrebe za priznanjima, izgubio
je svaki kompleks inferiornosti, smatra se u svakom pogledu supersilom; u osam
godina izvukao je broj Brazilaca iz siromaštva sa 50 na 30 miliona. Latinskom
Amerikom kruži kineska lokomotiva. A Argentina je potpisala dugoročni ugovor sa
Kinom o finansiranju od 10 milijardi dolara za kupovinu argentinske soje.
Kada
je u pitanju nadmetanje američkih i azijskih studenata, Barak Obama neumorno
ponavlja: ako mladi Kinezi i Indijci nauče matematiku i razne nauke bolje od
naših sinova, budućnost će pripasti njima i naš zalazak je nepovratan. Međutim,
u svetskim klasifikacijama azijatske nacije prednjače, Amerikanci su daleko iza
njih. Dosta je posetiti čuvene univerzitete: Kolumbiju, Harvard, Berkli ili
Stanford i videti kakva je invazija azijatskih studenata. Američki roditelji su
zabrinuti. Ali zašto ne izračunaju koliko vremena njihova deca provode u školi.
Otkriveno je da mladi Kinezi pohađaju školu 41 dan više u godini u odnosu na
Amerikance; mereno satima pred profesorima provedu 30 posto više vremena, a na
testovima iz Obaminih opsesivnih predmeta pokazuju sistematski bolje znanje.
„Kada
će Kina vladati svetom?" Naslov je koji udara u stomak kao pesnica. Da li je to
kraj zapadnog sveta i rađanje novog globalnog poretka? SAD su veoma teško i
opasno nepripremljene naspram kineskog uspona. A prioriteti kineskih lidera u
Pekingu su veoma jasni: na prvom mestu ekonomsko ojačavanje, kako bi se
iskorenilo siromaštvo, na drugom mestu kinesko održavanje što povoljnijih
međunarodnih odnosa upravo zato što se stremi prvom cilju, uračunavajući tu i
SAD. Činjenica je da je Kina sada sigurnija u samu sebe, odlučnija, ali njena
strategija traje 30 godina; Kinezi su izuzetno strpljivi! I imaju dugoročnu
viziju. Amerika praktično počinje sa 1620. godinom i danas računa na
četvorogodišnju administraciju. Kina ima drugačije rezone; sa tradicijom,
istorijom i kulturološkim blagom dugim preko 2000 godina.
Amerika
u ulozi Trećeg sveta
Kakva
sramota, Amerika još nije otkrila diferencirano sabiranje đubreta. Zato postoje
oni Kinezi što čiste Menhetn i bave se diferenciranim otpadom, sabiraju limenke
ili boce od plastike (svaka se naplati 1 cent). Ali i oni Kinezi koji su već
napravili invaziju na Vol stritu; generalni direktor ICBC Vu Bin sedi na
dvadesetom spratu „Trump Tower", i upravlja trenutno najrentabilnijom
bankom na svetu. Njena dobit u 2009. godini iznosila je 19 milijardi dolara,
tri puta veća od one „Bank of America". U Americi je u toku prava
invazija kineskih banaka. ICBC je inaugurisana oktobra 2008. godine,
tačno onda kada je svetski finansijski sistem ušao u duboku komu. Već u
decembru iste godine ICBC finansira 307 miliona dolara grupu iz Šangaja
koja kupuje lanac američkih hotela. „General Electric", glavna kineska
banka, hvali se da je među njenim klijentima američka informatička grupa „Dell",
logistički gigant „Ups", vazduhoplovna kompanija „Southwest Airlines"
i Univerzitet Harvard. Harvard? Zaboga! Univerzitet sa najvećim brojem
dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju naslanja se na banku čiji su akcionari
lideri Komunističke partije Kine. Kakva lepa šala istorije.
Kina
je odlučila da igra otvorenim kartama, ne skriva ništa u vezi sa investicijama
na Vol Stritu. Suvereni fond Kine objavio je listu svih akcionarskih učešća
kupljenih na američkoj berzi. I tako je izašla na videlo mapa veoma značajnih
prodiranja Vlade iz Pekinga u najlepša imena američkog kapitalizma. Fond ima na
raspolaganju 300 milijardi dolara, jedan deo je investiran u kineska preduzeća
(ponajviše banke), a ostalo u obveznice američkog javnog duga. Danas Obama ne
može ništa da uradi u zaustavljanju Kine koja prodire u svoja preduzeća jer je
ona apsolutno glavni američki kreditor, zahvaljujući sumi od 2.500 milijardi
dolara valutnih rezervi pod kontrolom Kineske centralne banke.
A
pre 150 godina preci tih Kineza direktora velikih kineskih banaka stizali su u
Ameriku parobrodima, tretirani kao stoka, polurobovi; ljudsko meso koje je išlo
na klanicu na jednoj od najvećih gradilišta te epohe; izgradnju velike
transkontinentalne železnice. 150 godina kasnije Kinezi opet grade železnicu u
Americi, ovoga puta mnogo ih je manje; samo menadžeri, inženjeri i bankari.
Konkurisali su za projekat železnice visokih brzina koja povezuje San Francisko
sa Los Anđelesom, konkurisali poslednji ali su pobedili jer su sposobni da je
izgrade u rekordnom roku, specijalizovani za nadvožnjake, tunele, čak su i
vagoni made in China. I Kina ima ono što Americi nedostaje; javni
kapital u izobilju. Direktor izgradnje je Kinez i zaključuje: „Mi smo
najnapredniji na mnogim planovima i srećni smo da možemo ponuditi naše
sposobnosti SAD".
Istim
tonom to saopštava kao nekada Amerikanci kada su govorili o Trećem svetu i
samoj Kini. Danas Amerika ima stare železnice, dotrajale, kao da su
preistorijske, a takođe ima i malo linija. Inženjeri i top menadžeri su Kinezi,
a radna snaga je lokalna. „I dajemo dobre plate, zaključuje direktor, poštujući
američke sindikalne ugovore".
Zapad
na Istoku
Posle
pokazivanja ekonomske moći, kao i političke i vojne, režim iz Pekinga pokazuje
i instrument za kulturološku hegemoniju na svim kontinentima; otvara TV na engleskom
jeziku („Njuz 24 sata"), CNC World (Cina Network Corporation) za
koju je vlada dala milijardu dolara. A Amerika, iz usta gradonačelnika Njujorka
Blumberga, živi sa 13 procenata stanovništva ispod granice siromaštva (njih 40
miliona od 300), socijalne usluge su u akutnoj ekonomskoj krizi, finansije za
javnu potrošnju u katastrofalnom stanju, od Njujorka do Kalifornije otpuštaju
se nastavnici, Amerika je redukovala 10 posto broj radnih sati zbog čega je
izgubilo posao 8 miliona osoba, zadužene su porodice sa kreditima i
bankrotirale, zatvaraju se bolnice, linije metroa i autobuski saobraćaj,
električna mreža je u raspadanju, autoputevi u degradaciji. Javni dug je
dosegao cifru od 10 procenata bruto nacionalnog dohotka: istorijski rekord od
Drugog svetskog rata.
Senzacionalno
preticanje predviđa se u ovoj godini, ali po istraživanjima „Finenšl tajmsa"
američki građani su uvereni da se preticanje već dogodilo poslednjih meseci
2008. godine. Gubitak američkog primata nije samo udarac na zapadni ponos, već
istinski udarac na ekonomiju jer tamošnji kapital migrira prema Istoku gde su
investicije sigurnije.
Piše
Milica Ostojić IZVOR: LINK
|