Glavna Strana » 2010 » Mart » 30 » Poslednje javno obraćanje Slobodana Miloševića građanima Jugoslavije
21:31
Poslednje javno obraćanje Slobodana Miloševića građanima Jugoslavije
Poslednje javno obraćanje Slobodana Miloševića
građanima Jugoslavije
Ja da Vam kažem Srbi, a Vi vidite…
Poslednje
javno obraćanje Slobodana Miloševića građanima Jugoslavije, 2. oktobra
2000. godine, uoči drugog (neodržanog) kruga glasanja za izbor
predsednika SRJ
Poštovani građani, Pred drugi krug
izbora želim da vas na ovaj način upoznam sa svojim viđenjem izbornih i
političkih prilika u našoj zemlji, posebno u Srbiji. Kao
što i sami znate punu deceniju traju napori da se celo Balkansko
poluostrvo stavi pod kontrolu nekih zapadnih sila. Veliki deo posla je
obavljen uspostavljanjem marionetskih vlada u nekim zemljama,
pretvaranjem tih zemalja u zemlje ograničenog suvereniteta ili lišene
svakog suvereniteta. Zbog našeg otpora takvoj
sudbini za našu zemlju, mi smo bili izloženi svim pritiscima kojima u
savremnenom svetu ljudi mogu biti izloženi. Broj i intezitet tih
pritisaka umnožavao se kako je vreme prolazilo. Svoje iskustvo u drugoj
polovini dvadesetog veka koje velike sile imaju u rušenju vlada,
izazivanju nemira, podsticanju građanskih ratova, kompromitovanju i
likvidiranju boraca za nacionalnu slobodu, dovođenja država i naroda na
rub siromaštva - sve je to primenjeno na našu zemlju i naš narod.
Događaji koji su organizovani za naše izbore su, takođe, deo
organizovane hajke na zemlju i narod, zato što su naša zemlja i narod
barijera uspostavljanju potpune dominacije na Balkanskom poluostrvu.
U našoj javnosti je već dugo prisutna grupacija koja, pod
imenom opozicione političke partije demokratske orijentacije, zastupa
interese vlada koje su nosioci pritisaka na Jugoslaviju, a posebno na
Srbiju. Ta grupacija se na ovim izborima pojavila kao Demokratska
opozicija Srbije. Njen stvarni šef nije njihov kandidat za
predsednika države.
Njen dugogodišnji šef je predsednik Demokratske
stranke i saradnik vojne alijanse koja je ratovala protiv naše zemlje.
On svoju saradnju sa tom alijansom nije mogao ni da sakrije. Uostalom,
čitavoj našoj javnosti je poznat njegov apel NATO-u da se Srbija
bombarduje onoliko nedelja koliko je neophodno da bi se njen otpor
slomio. Na čelu tako organizovane grupacije na ovim izborima nalazi se,
dakle, zastupnik vojske i vlada koje su nedavno ratovale protiv
Jugoslavije.
Zastupajući te interese, iz ove grupacije su
našoj javnosti poslate poruke - da će sa njima na čelu Jugoslavija biti
izvan svake opasnosti od rata i nasilja, da će doći do ekonomnskog
prosperiteta, vidno i brzo ostvarenog višeg standarda, takozvanog
povratka Jugoslavije u međunarodne institucije, i tako dalje.
Poštovani građani,
Moja je dužnost da vas javno i
na vreme upozorim da su ta obećanja lažna. I da stvari stoje obratno,
jer upravo naša politika garantuje mir - a njihova samo trajne sukobe i
nasilje. A evo zašto.
Uspostavljanjem vlasti koju
podržava, odnosno koju instalira zajednica zemalja okupljenih u NATO
alijansi, Jugoslavija bi neizbežno postala zemlja čija bi se teritorija
brzo rasparčala. To nisu samo namere NATO, to su i predizborna obećanja
Demokratske opozicije Srbije. Od njihovih predstavnika smo čuli da će
Sandžak dobiti autonomiju za koju se kao član njihove koalicije Sulejman
Ugljanin, vođa separatističke muslimanske organizacije, zalaže već
deset godina i koja faktički definitivno izdvaja Sandžak iz Srbije.
Njihova su obećanja takođe vezana za davanje autonomije Vojvodini koja
je takva da je ne samo izdvaja iz Srbije i Jugoslavije, već je, po
svemu, čini sastavnim delom susedne Mađarske. Na sličan način bi se
odvojila od Srbije i druga područja, naročito njena rubna područja,
njihovo pripajanje susednim državama odavno je vruća tema tih država, a
koje stalno podstiču pripadnike manjina tih država u Jugoslaviji da daju
svoj doprinos prisjedinjenju delova naše zemlje susednim državama.
U sklopu te politike za rasparčavanje Jugoslavije, Kosovo bi
bila prva žrtva. Njegov sadašnji status bi se proglasio za legalan i
definitivan. To je prvi deo Srbije sa kojim bi se ona morala da oprosti,
ne izražavajući, pri tom, čak ni nadu da će joj taj deo njene zemlje
jednom moći da bude vraćen.
Teritorija koja bi prestala da
nosi ime Srbije bila bi okupirana od strane međunarodnih, američkih ili
nekih trećih vojnih snaga koje bi tu teritoriju tretirale kao vojni
poligon i kao vlasništvo kojim se raspolaže u skladu sa interesima sile
čija se vojska na njoj nalazi.
Sliku tog raspolaganja i
posledice toga raspolaganja, gledali smo već decenijama, a naročito, u
ovoj deceniji u mnogim zemljama širom sveta, nažalost poslednjih godina u
Evropi, na primer na Kosovu, Republici Srpskoj, Makedoniji, u našem
neposrednom okruženju. Srpski narod bi snašla sudbina Kurda, sa
perspektivom da budu istrebljeni brže jer ih je manje od Kurda i jer bi
im kretanje bilo ograničeno na manji prostor nego što je onaj na kome se
Kurdi već decenijama nalaze.
Što se Crne Gore tiče njena
sudbina bi bila prepuštena mafiji čija bi pravila igre građani trebalo
dobro da znaju. Svaka nedisciplina, a pogotovo svako protivljenje
interesima mafije stavlja vas na listu za odstrel koja isključuje pravo
na svako pomilovanje.
Dao sam ovaj prikaz sudbine Jugoslavije u
slučaju da prihvati izbor NATO-a za našu zemlju, sa ciljem da upozorim
na to da bi u tom slučaju osim gubitka zemlje i poniženja njenih
građana, svi živeli pod neprekidnim nasiljem.
Novi vlasnici
državne teritorije nekadašnje Jugoslavije kao i okupatori preostale
srpske teritorije vršili bi, po prirodi stvari, teror nad stanovništvom,
čiju su teritoriju okupirali. Sam srpski narod bi istovremeno vodio
neprekidnu borbu za ponovno uspostavljanje srpske države i za svoje
ponovno okupljanje u njoj. Oni ne žele mir i blagostanje na Balkanu, oni
žele da ovo bude zona njihovih sukoba i ratova koji bi im pružili alibi
za trajno prisustvo.
Marionetska vlast, dakle garantuje
nasilje, mogući dugogodišnji rat, sve samo ne mir. A samo naša sopstvena
vlast, garantuje mir.
Zatim, sve zemlje koje su se našle u
statusu ograničenog suvereniteta, sa vladama pod uticajem stranih sila,
vrtoglavom su brzinom postajale siromašne. I to na način koji
isključuje nadu u pravednije i humanije socijalne odnose.
Javna
i društvena svojina bi se brzo transformisala u privatnu, ali vlasnici
te svojine, iz dosadašnjeg iskustva naših suseda, bi po pravilu bili
stranci.
Velika
podela na većinu siromašnih i manjinu bogatih - to je slika Istočne
Evrope već nekoliko godina i nju svi možemo da vidimo. Ta slika ne bi
mimoišla ni nas. I mi bismo, pod komandom i kontrolom vlasnika naše
zemlje, brzo stekli ogromnu većinu veoma siromašnih čija je perspektiva
da iz tog siromaštva izađu veoma, veoma neizvesna i daleka. Manjina
bogatih bila bi sastavljena od švercerske elite, kojoj bi bilo dopušteno
da bude bogata samo pod uslovom da bude u svakom pogledu lojalna
komandi koja odlučuje o sudbini njihove zemlje.
Mali izuzeci bi bili isključivo oni koji
bi pravo na vlasništvo kupovali lojalnošću i pokornošću koja ih izmešta
iz sfere elementarnog, i nacionalnog, i ljudskog dostojanstva.
Najveća
nacionalna dobra u tim prilikama postaju vlasništvom stranaca, a oni
koji su do sada njima upravljali, činili bi to, u ovoim izmenjenim
prilikama, kao službenici stranih firmi u sopstvenoj državi.
Uz nacionalno poniženje, rasturanje države i socijalnu bedu nužno bi
moralo da dođe do mnogih oblika socijalne patologije, među kojima bi
kriminal bio prvi. To nije puka pretpostavka već iskustvo svih zemalja
koje su prošle taj put koji mi izbegavamo po svaku cenu. Prestonice
evropskog kriminala već decenijama nisu na Zapadu, kao što je nekad
bilo, već na istoku Evrope.
Našem narodu i ovaj sadašnji kriminal teško
pada, jer smo dugo, od Drugog svetskog rata do 90-tih godina, živeli u
društvu koje za kriminal tako reći nije znalo. A neki veći kriminal koji
se ne može izbeći u društvu koje bismo postali, gubljenjem suvereniteta
i velikog dela teritorije, taj veći kriminal bio bi za naš mali i na
kriminal nenaviknut narod, opasan kao što je za društvo i njegove
građane opasan rat.
Jedan od bitnih zadataka marionetske
vlasti u svakoj zemlji, pa i u našoj, ako bismo je imali, jeste
gubljenje identiteta. Zemlje kojima se komanduje spolja, relativno se
brzo rastaju sa svojom istorijom, sa svojom prošlošću, sa svojom
tradicijom, sa svojim nacionalnim simbolima, sa svojim navikama, često i
sa sopstvenim književnim jezikom. Nevidljiva na prvi pogled, ali veoma
efikasna i nemilosrdna, selekcija nacionalnog identiteta, svela bi ga na
nešto nacionalnih jela, poneku pesmu i kolo, imena nacionalnih heroja
nadenuta prehrambeninim proizvodima i kozmetičkim sredstvima.
Jedna od zaista nesumnjivih posledica zaposedanja teritorije neke
zemlje od strane velikih sila u dvadesetom veku je poništavanje
identiteta naroda koji u toj zemlji živi. Iz iskustva drugih zemalja
vidi se da narod jedva da je u stanju da prati brzinu kojom počinje da
upotrebljava tuđi jezik kao svoj, da se identifikuje sa tuđim
istorijskim ličnostima zaboravljajući svoje, da poznaje bolje
književnost svog okupatora od svoje književnosti, da glorifikuje tuđu
istoriju često se rugajući svojoj, da liči na druge umesto na sebe.
Gubljenje nacionalnog identiteta je najveći poraz jedne nacije, a to se
ne može izbeći u savremenom obliku kolonizacije.
Osim toga, taj novi
oblik kolonizacije isključuje, već po svojoj prirodi, svaki uslov za
izražavanje mišljenja, ispoljavanje volje, a pogotovo isključuje za
stvaralaštvo bilo koje vrste. Neslobodne zemlje ukidaju pravo građana
koji u njima žive da slobodno izraze svoje mišljenje, jer bi se to
mišljenje, pre svega, sukobilo sa neslobodom.
Otuda je tortura nad
mišljenjem najdosledniji i najneophodniji oblik torture u zemlji koja je
izgubila slobodu. A o ispoljavanju volje, razume se, tek o tome nema ni
govora. Manifesotovanje volje je dopušteno samo u vidu farse,
ispoljavaju ga samo skutonoše stranih gazda.
A njihova simulacija
slobodne volje služi kao pokriće okupatoru da je uspostavio demokratiju u
čije ime je zaposeo teritoriju tuđe zemlje.
Naročito želim da
naglasim, zbog mladih ljudi, intelektualaca, naučnih radnika, da su
zemlje lišene suvereniteta po pravilu lišene i prava na stvaralaštvo, a
naročito na stvaralaštvo u oblasti nauke. Veliki centri, velike moći,
finasiraju naučno stvaralaštvo, kontrolišu domašaje i odlučuju o primeni
njegovih rezultata. Zavisne države, ukoliko imaju naučne laboratorije i
naučne institute nemaju ih kao samostalne subjekte, već kao ispostave
centrale koje im kontrolišu sve, a naročito domašaje u stvaralačkom
mišljenju i radu. Ti domašaji se moraju kretati u granicama koje u
okupiranu zemlju i okupirani narod neće uneti seme pobune ili
emancipacije.
U ovom trenutku, pred drugi krug izbora, zbog
sumnje Demokratske opozicije da može da ostvari rezultat koji im je
potreban, pripadnici vrha DOS-a, novcem unesenim u zemlju potkupljuju,
ucenjuju i zastrašuju građane i organizuju štrajkove, nemire i nasilja,
ne bi li zaustavili proizvodnju, svaki rad i svaku aktivnost. Sve,
razume se, sa ciljem da u Srbiji stane život i sa obrazloženjem da taj
život može ponovo da počne i da se odvija uspešno i dobro, kada počnu da
ga organizuju oni koji ovde zastupaju okupatorske ideje, planove i
interese. Naša zemlja je suverena država, ima svoje zakone, svoj Ustav,
svoje institucije. Srbija je dužna, a i zaslužila je da se
odbrani od invazije koja joj je pripremljena kroz razne oblike
subverzije.
A građani su dužni da znaju da učešćem u
subverziji kojoj je cilj spoljna dominacija nad njihovom zemljom,
odnosno okupacija njihove zemlje, snose istorijsku odgovornost za
ukidanje prava svojoj zemlji da postoji, ali snose odgovornost i za
gubljenje kontrole nad sopstvenim životom.
Prepuštajući
svoju zemlju drugima, tuđoj volji, prepuštajući isto tako tuđoj volji i
sopstveni život i život svoje dece. I mnoge druge ljude.
Smatrao sam kao svoju dužnost da upozorim građane naše zemlje na
posledice aktivnosti koje finansiraju i podržavaju vlade zemalja NATO
alijanse. Građani mogu da mi veruju i ne moraju da mi veruju. Moja je
želja da se u moja upozorenja ne uvere kasno, da se ne uvere tek onda
kada bude teško da se isprave greške koje su građani u svojoj naivnosti,
površnosti ili zabludi sami učinili. Pa će se te greške teško
otklanjati, a neke možda neće nikada da se otklone.
Moj
motiv da izrazim svoje mišljenje na ovaj način nije uopšte lične
prirode. Dva puta sam biran za predsednika Srbije i jednom za
predsednika Jugoslavije.
Valjda bi svakom posle ovih deset godina
trebalo da bude jasno da oni ne napadaju Srbiju zbog Miloševića, nego
Miloševića zbog Srbije.
Moja savest je u tom pogledu savršeno mirna.
Moja savest, međutim, ne bi bila ni najmanje mirna ako svom narodu ne
bih, posle svih ovih godina, na njegovom čelu, rekao šta mislim o
njegovoj sudbini ako bi mu tu sudbinu nametnuo neko drugi, makar i tako
što bi narodu objašnjavao kako je takvu sudbinu izabrao sam.
Ta zabluda da bira sam ono što za njega bira neko drugi najopasnija je
zabluda i glavni razlog moje odluke da se javno obratim građanima
Jugoslavije.