Izvor Blic: Marko Blagojević
Svaki put se iznova zapanjim kada pročitam vest o tome koliko novca dijaspora svake godine pošalje svojima u Srbiji. Prošle godine, na primer, naši su iz inostranstva, samo zvaničnim putem, poslali preko tri milijarde evra. Ne mogu ni da pretpostavimo koliko li je bilo onih koji su novac doneli sa sobom, u džepu, prilikom posete zavičaju.
Pri tom, ukupan izvoz naše zemlje u 2009. jedva je premašio 5,5 milijardi evra. To zapravo znači da je iznos profita od izvoza prošle godine bio manji od iznosa čistog keša koji je u zemlju stigao iz rasejanja. Istovremeno, kriza, koja je razvijene zemlje pogodila daleko više nego našu, mogla je da učini da taj iznos prošle godine bude manji. Ali nije. Iz inostranstva je ovim putem u 2009. stiglo znatno više novca nego u 2008. Iako su i sami imali manje nego ranije, nisu štedeli na onima za koje znaju da imaju još manje. Naprotiv.
Iako dijaspora, naravno, to ne čini s namerom da pomogne državi ili sistemu, već s namerom da svojim najbližima učini život nešto lakšim, oni su ipak bitno uticali na monetarnu stabilnost u Srbiji, ukupan životni standard građana, snaženje bankarskog sektora, pa i na sam budžet republike.
Njihov novac je bio možda ključni faktor održanja stanja u Srbiji na koliko-toliko prihvatljivom nivou. Voleo bih da čujem koliko bi, bez tih para, danas vredeo evro i koliko dugo bi se držao na nivou nižem od 100 dinara. Interesuje me, dalje, kolika bi bila potrošnja građana, a s tim i priliv u budžet iz PDV-a, kao i kolika bi bila visina devizne štednje i da li bi danas, bez ovakve pomoći dijaspore, bila više stotina miliona evra veća nego u isto vreme prošle godine. I zato se svaki put naježim kada čujem ljude kako omalovažavaju dijasporu. A ima ih, dao Bog, na sve strane.
Najviše je onih koji tvrde da dijaspora ne deli sudbinu nas koji živimo u zemlji, te s toga nema šta ni da se pita. Mislim da argumenti koje sam naveo dokazuju suprotno. Ili možda nama i nisu važni oni, već samo njihove pare.
|